Veliki, ali priželjkivani neuspjeh

Još čekamo na pozicioniranje (nadamo se) posljednjega hrvatsko-srpskog rata u širi poredbeni kontekst povijesti lokalnih i regionalnih europskih sukobljavanja. Pored ostalog, i u smislu ukupne ocjene posredničkoga djelovanja čimbenika za koji se uvriježio skupni naziv međunarodna zajednica, odnosno djelovanja europskih i svjetskih organizacija poput Europske zajednice / Unije, Ujedinjenih naroda i dr., neformalnih skupina najutjecajnijih država poput onih koje su činile Kontaktnu skupinu iz 1994. ili pojedinih velikih sila. Oko jednoga, ipak, više ne bi smjelo biti dvojbe. Ratovi u Sloveniji, Hrvatskoj, BiH i Kosovu potvrdili su jednu od temeljnih činjenica europske povijesti 20. stoljeća: diplomatska rješenja (ili, preciznije, mirovni sporazumi koji nastaju kao rezultat kolektivne medijacije) u većini slučajeva uvažavaju i reflektiraju odnose snaga na terenu.

Spomenutu gotovo pa zakonitost ilustrirat ću djelovanjem Vijeća sigurnosti UN-a na primjeru njegova odnosa prema vojnim operacijama Bljesak i Oluja. Njih se često promatra samo kroz prizmu zavidne vojničke vještine koju su iskazale hrvatske snage, odnosno kroz prizmu opravdane eliminacije terorističke tvorevine koju su Beograd i krajinski Srbi uspjeli uspostaviti u Hrvatskoj potkraj 1991. Pritom se zanemaruje diplomatski kontekst spomenutih događanja, odnosno činjenica da je Zagreb posezanjem za oružjem napustio imperativ mirnog rješenja sukoba, na što se obvezao početkom 1992, a što je Hrvatskoj omogućilo međunarodno priznanje. Ni u središtu UN-a nisu skloni preispitivanju vlastite uloge u svemu, iako bi trebali znati bolje. Ponajviše o tome da ako se jednoj strani u nekom sukobu dopusti samovoljno ponašanje, koje se onda na neformalni način uvažava, onda se ni drugoj strani ne može zamjeriti preslikavanje takva pristupa.

Nesposobnost UNPROFOR-a

Nakon kraja hladnoratovske paralize, a posebno nakon uspješne operacije nametanja mira u Perzijskom zaljevu (operacije Pustinjska oluja i Pustinjska sablja) ozračje koje je vladalo unutar Vijeća sigurnosti UN-a, središnjega tijela najvažnije organizacije međunarodne zajednice, bilo je više nego euforično. Kao da su svi nekadašnji limiti UN-ova mirotvorstva nestali, Vijeće sigurnosti, očito se sve više vidjevši na mjestu glavnog svjetskog čuvara međunarodnog mira i sigurnosti, počelo je s izraženijom lakoćom odobravati pokretanje mirovnih operacija, odnosno razmještaj mirovnih snaga. Jedna od odobrenih bila je i ona iz prosinca 1991. (najprije u Jugoslaviji, a potom u Hrvatskoj), nazvana UNPROFOR. Radilo se o tradicionalnoj operaciji čuvanja mira, čija su glavna obilježja bila: ovisnost o suradnji sukobljenih strana, razmještaj mirovnih snaga između sukobljenih strana, vrlo ograničena mogućnost uporabe sredstava prisile (čak i u slučajevima otvorenoga sprečavanja mirovnih snaga u obavljanju zadaća) te pouzdanje u autoritet UN-a. Iako je prema međunarodnom pravu bilo jasno kako su zaštićene zone UN-a unutar hrvatskih granica, odnosno kako nema dvojbe oko njihove pripadnosti, ubrzo se pokazalo kako je mjerodavnost hrvatskih vlasti nad njima vrlo ograničena. Naime, svi dinamički elementi operacije poput učinkovite demilitarizacije, stvarnog nadzora nad granicama ili osiguranja povratka prognanika i izbjeglica, ili oni koji su, iako na postupan način, nužno vodili ponovnoj uspostavi hrvatskih vlasti nad zaštićenim područjima UN-a, odnosno njihovoj punoj integraciji, nisu se mogli provesti: Knin je dobro uočio kako mirovne snage neće silom pokušati provesti ništa od navedenog što je omogućavalo, kako se činilo, dugoročnu provedbu politike statusa quo. Beograd, a i njegovi poslušnici u Kninu, mogli su biti zadovoljni jer su vlasti pobunjenih Srba nastavile neometano djelovati, što je otvaralo mogućnost trajna izdvajanja Krajine iz Hrvatske. I više od toga: kako Vijeće sigurnosti nije namjeravalo mijenjati takav mandat mirovnih snaga, ponavljanje ciparskog iskustva u Hrvatskoj nije se moglo olako odbaciti. Hrvatski mediji počeli su sve naglašenije upozoravati na opravdanu opasnost višegodišnje nazočnosti neučinkovitih mirovnih snaga, što bi de facto omogućilo višegodišnji opstanak UN-ova štita nad kninskom paradržavom. Ciprizacija Hrvatske nije bila tako nezamisliva budućnost.

Clintonov učinak

Glavni tajnik UN-a Boutros Boutros-Ghali tijekom 1992. višestruko je upozoravao Vijeće sigurnosti kako previše podliježe utjecaju javnog mijenja: ponajviše na način da odobrava nove mirovne operacije za čije se mandate unaprijed moglo pretpostaviti kako se neće moći učinkovito provesti. Ghalijeva kritika ponajviše je bila usmjerena na ponašanje SAD-a, najvažnije članice Vijeća sigurnosti i jedine svjetske supersile, čija se položaj u odnosu na samo primireni rat u Hrvatskoj tijekom 1992. i 1993. može definirati kao politika potpore mandatu UNPROFOR-a. Primjerice, početkom 1993. američki diplomati u UN-u donekle su uspjeli otupiti oštricu kritike zbog vojne operacije hrvatskih snaga u sjevernoj Dalmaciji, a samo je Vijeće sigurnosti (uz vidljivu naklonost predstavnika SAD-a) u nekoliko rezolucija veći naglasak dalo reintegraciji zaštićenih zona negoli potrebi pomirenja dviju strana. Time je donekle umanjeno sve izraženije nezadovoljstvo Zagreba, ali na terenu nije došlo do promjene: reintegracija nije bila ništa bliža. Naime, bučno proklamirana politika intervencionizma u svrhu zaštite ljudskih prava i jačanja demokracije (posebice nakon što je Bill Clinton postao predsjednikom SAD-a), a unutar koje se pretpostavljala i jača uloga američkih oružanih snaga u operacijama čuvanja mira, ubrzo se našla na udaru brojnih kritičara. Vojska je upozoravala na povećanje troškova i potrebu da se SAD angažira samo u područjima koja su bitna za američku vanjsku ili obrambenu politiku, a republikanska oporba na neprihvatljivost da netko drugi zapovijeda američkim snagama. S druge strane, liberalna američka javnost, o čijoj potpori je Clinton uvelike ovisio, glasno je isticala da se SAD moraju jače angažirati u kriznim područjima svijeta. Nakon Somalije, Clinton je reterirao i bilo je jasno kako od američkih vojnika u sklopu mirovnih snaga UN-a u Hrvatskoj i BiH neće biti ništa. Možda netko drugi može, uz neformalnu američku potporu, obaviti posao koji se, ranije ili kasnije, ne može izbjeći?

Tijekom 1994. i prve polovice 1995. bilo je posve jasno kako bosansko-hercegovački Hrvati i Muslimani teško mogu sami poraziti tamošnje Srbe, ali ni kako međunarodna zajednica ne namjerava vojno intervenirati kako bi postigla isti učinak. Drugim riječima, zašto bi srpsko vodstvo s Pala pokazalo pomirljivost (što bi osnažilo pregovaračke procese i dovelo do globalnoga mirovnog sporazuma u BiH, a vjerojatno i u Hrvatskoj), dok je uspješno na bojnom polju? Moguće izvlačenje mirovnih snaga iz BiH (o čemu se ozbiljno razmišljalo) ostavilo bi i one u Hrvatskoj u neodrživu položaju, a siguran odlazak podrazumijevao je uključenje NATO-a (odnosno američkih oružanih snaga), odnosno nešto što je Clinton, u sklopu predizborne kampanje, upravo javno obećao da se neće dogoditi. U tom kontekstu dijelovi američke administracije počeli su uočavati mogući mirovni (iako, u „ratnom“ obliku) potencijal Zagreba: radilo se o pragmatičnoj politici koja je kao uvjet dugoročnog mira odredila uspostavu vojne ravnoteže u BiH (naznačenu američkim posredovanjem u zaključenju Washingtonskog sporazuma iz ožujka 1994, kojim je završen hrvatsko-muslimanski sukob), a u tom slučaju nema potrebe za američkim oružanim snagama. Zauzvrat, sve jasnije naznake Zagreba da oružanim načinom provede reintegraciju neće dovesti do oštrijih sankcija (osim verbalnih prosvjeda). No treba napomenuti da se ne radi o nekakvoj američkoj carte blanche Zagrebu. Naprotiv, Hrvatska je na sebe preuzela sav diplomatski rizik, a, uz uvjet da se operacije obave „brzo i čisto“, odnosno da ne potraju predugo i da se pokaže humani odnos prema srpskim civilima, mogla je računati na (presudnu) naklonost američkog predstavnika u Vijeću sigurnosti.

U tom smislu, vojna operacija Bljesak može se promatrati kao propitkivanje spremnosti SAD-a na iskazivanje tihe simpatije za Hrvatsku unutar Vijeća sigurnosti. Iako je tom operacijom Zagreb u biti zadao posmrtni udarac UN-ovu posredovanju u Hrvatskoj (jer su sporazumi o primirju i gospodarskim odnosima iz ožujka i prosinca 1994. postali samo običan komad papira, a plan Z-4 svojevrsno mrtvorođenče), američka diplomacija uspjela je najprije spriječiti donošenje ruskog nacrta rezolucije u kojoj se „zahtijevalo“ povlačenje HV-a nakon „vojne ofenzive“, potom i slične zahtjeve nekih europskih država, a u konačnici i znatno ublažiti tekst predsjedničke izjave Vijeća sigurnosti. No ključni uvjet za ovakav ishod ostvaren je na terenu: Bljesak je brzo i učinkovito završen, nije bilo masovnijih pojava neprijateljstva prema zarobljenim srpskim vojnicima i zatečenim civilima, a rat se nije proširio na druga područja Hrvatske. Važno je napomenuti i da je Bljeskom počelo krnjenje neočekivano otporna mita o srpskoj vojnoj nepobjedivosti; mita u koji su vjerovali i mnogi u američkoj diplomaciji.

Sličan scenarij ostvario se i nekoliko mjeseci poslije. Najviše promjena bilo je na hrvatskoj strani. Uspješan i vojni i diplomatski ishod Bljeska očigledno je bio veliko ohrabrenje za Zagreb pa je nova operacija bila više negoli izgledna. Zbog mogućnosti uključenja Srbije, istočna Slavonija nije dolazila u obzir, pa je bilo jasno da će Zagreb vojnim načinom reintegrirati nekadašnje sektore Sjever i Jug. To je početkom srpnja 1995. postala čak i vojna nužnost jer se činilo da će srpske snage zauzeti Bihać, što bi otežalo operaciju. Također, Zagreb je dobro procijenio odgovor UN-a: iako je bilo stanovite bojazni od eventualnih gospodarskih sankcija, prevladao je stav prema kojem će se Vijeće sigurnosti usmjeriti na sigurnost mirovnih snaga u Hrvatskoj i BiH, pokušaj spašavanja mandata ­UNCRO-a (kako su se od ožujka 1995. zvale mirovne snage UN-a u Hrvatskoj), preventivno djelovanje u odnosu na istočnu Slavoniju i zaleđe Dubrovnika, humanitarnu problematiku te zaštitu civila. Zagreb je, na neki način, kucao na otvorena vrata. Već nakon Bljeska unutar Vijeća sigurnosti prevladavao je stav prema kojem je nova operacija izvjesna, a osjećaj nemoći bio je sveprisutan: Ghali je upozorio kako oko UNCRO-a ne bi trebalo imati nikakvih iluzija jer jednostavno nije sposoban zaustaviti hrvatske snage, ali se iz razloga prestiža odlučilo ostati. Kao da su u New Yorku svi jedva čekali da sve završi.

Tuđmanov gambit

Kao i na primjeru Bljeska, Vijeću sigurnosti nije trebalo dugo vremena da sankcionira novonastalu realnost. Oluja je, prema riječima predsjedavajućeg tog tijela u izjavi od 8. kolovoza 1995, promijenila odnose snaga na terenu, što bi moglo otvoriti uspjeh pregovorima. Istina, rječnik drugih dokumenata koje je izdalo bio je nešto oštriji: primjerice, u jednoj od predsjedničkih izjava operacija je osuđena. Ali sveopći dojam unutar Vijeća sigurnosti bio je „olakšanje zbog brzine hrvatske ofenzive te zadovoljstvo novim regionalnim balansom snaga“. U redovima američke diplomacije, koja je opet uspjela osigurati ublažavanje prijedloga nekih stalnih članica, Oluja je ocijenjena „Tuđmanovim gambitom“ koji je u potpunosti uspio: Srbi su doživjeli prvi veći vojni neuspjeh u gotovo četiri godine, razbijen je mit o njihovoj vojnoj nepobjedivosti, promijenjen je odnos snaga čime je (uz operacije HV-a u BiH) otvoren prostor mirovnom sporazumu, a SAD su, bez izlaganja vlastitih vojnika pogibelji, mogle odlučnije nastupiti na diplomatskom polju. Vijeće sigurnosti doživjelo je jedan od većih neuspjeha u novije vrijeme iako ga je, u konačnici, sankcioniralo, a vjerojatno i priželjkivalo. Nezasluženu prigodu da povrati nešto autoriteta dobilo je zbog nešto lošijeg (u odnosu na Bljesak) postupanja hrvatskih snaga prema zatečenim civilima i njihovoj imovini. Euforija u UN-u, potaknuta u prvom redu neodgovornim procjenama vlastite snage, tako je natjerala Vijeće sigurnosti na povratak prastarom političkom načelu: politici svršenog čina. U memoarima ključnih ljudi UN-a tog razdoblja o tome gotovo ni spomena.